Osnovna škola Augusta Harambašića Zagreb

Traumatski događaji, osobito oni u koje su uključena djeca i koji pogađaju djecu, uvijek dovode do narušavanja našeg svjetonazora, sigurnosti i stabilnosti.

Nakon teškog traumatskog događaja kakav se dogodio u beogradskoj osnovnoj školi 3. svibnja 2023., uznemireni smo svi i u razgovorima s prijateljima i znancima pokušavamo pronaći dokaze sigurnosti i potvrdu da se takvo što više nikada i nikome neće dogoditi.

Ovakvi događaji izazivaju različite reakcije: šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir, tjelesne reakcije… I naša djeca koja su za događaj samo čula bore se s različitim mislima i osjećajima jer se tragedija dogodila djeci kao što su oni sami djeca. Mnogi će pomisliti kako su to mogli biti oni ili njima netko poznat, zato sada trebaju dodatnu podršku važnih odraslih u koje imaju povjerenje.

Koliko god je teško razgovarati o teškim događajima, izbjegavanje može djelovati dodatno zastrašujuće. Djeca tišinu odraslih mogu razumjeti kao dodatno uznemirujuću ili kao da se odrasli ne mogu nositi s teškim temama. Uvijek je bolje da o događajima djeca čuju od najbližih ljudi, nego isključivo putem medija, društvenih mreža i sl. Razgovor je uvijek dobro početi pitanjem djeci o onome što već znaju, što su čuli… Ohrabrujte dijete i za pitanja jer točna informacija pomaže boljem suočavanju, a i sam razgovor je značajan vid podrške

Važno je podsjetiti se da je u razgovoru najvažnije slušanje – što dijete zna i u što vjeruje. Ukoliko raspolaže krivim informacijama, treba ih nježno i pažljivo ispraviti jasnim i točnima.

Na nama odraslima je da čujemo dijete, prepoznamo njegove osjećaje i potrebe i na njih odgovorimo.

Isto tako nosimo odgovornost za vlastito mentalno zdravlje i stabilnost pa ukoliko nas preplave očaj i bespomoćnost trebamo potražiti adekvatnu podršku. Nekada će to biti razgovor s prijateljem, zagrljaj, a nekada je potrebno potražiti stručnu pomoć psihologa, liječnika…

Možda se pitate može li vaše dijete proći neokrznuto, možete li ga potpuno sačuvati od zastrašujućih informacija. Djeca žive u socijalnom okruženju i samo za najmlađe postoji vjerojatnost da do njih nije stigla vijest o događaju.

Razgovarajte s djetetom, a kako biste se pri tome osjećali sigurnije, evo nekoliko smjernica:

1. Postoji mogućnost da učenici 1. i 2. razreda mogu ostati pošteđeni informacija pa „iz daljine“ provjerite je li vijest stigla i do vašeg djeteta. Zadržite se na onome što već zna i ukoliko traži objašnjenje , dovoljno je reći kako se dogodila nesreća u kojoj je ozlijeđeno više učenika. Takve nesreće se događaju rijetko, nikada prije nije u zemljama koje su nam blizu i nadamo se da se više neće ponoviti. Važno je pitati što je dijete čulo, što zna o događaju kako biste mu pomogli suočiti se s onim o čemu već i samo razmišlja.
    
2. Razgovor s učenicima od 3. do 6. razreda možete početi pitanjem „Što si čuo o nesreći u Beogradu?“ Pustite dijete da podijeli svoje osjećaje i razmišljanja. Nemojte previše propitkivati već nudite slušanje, suosjećanje i razumijevanje. Dijete će vjerojatno spontano ispričati što zna, a u poticanju budite vrlo pažljivi, nije važno da dijete s vama podijeli baš sve nego da osjeti kako ste blizu i dostupni u mjeri koja mu je potrebna. (Razmišljaš li o nečemu posebnom?, Vraćaju li ti se misli stalno na isto?)
   U razgovoru dijete usmjeravajte ka sjećajima, dajte mu priliku da ih podijeli i da mu uzvratite prepoznavanjem i razumijevanjem (Vidim, razumijem da si tužan… Zabrinuta si, prepoznajem li dobro?.. i sl). Isto tako, razgovor je prilika da dijete dobije povratnu informaciju kako je normalno imati reakciju na takve događaje i da će se s vremenom umiriti i misli će mu se vratiti na svakodnevicu. Recite da vam je drago što s vama dijeli svoje brige umjesto da razmišlja u samoći, da neke događaje ne možete promijeniti, ali ljudi mogu i trebaju jedni drugima biti podrška kada je teško.
    

3. S učenicima 7. i 8. razreda vrijedi ono što i za učenike od 3. do 6., ali oni će očekivati više. Tinejdžeri traže pozadinu, žele razumjeti što se dogodilo i traže rješenja. Odgovore im ne možemo dati, osim da se radilo o bolesnom djetetu, da se takve stvari rijetko događaju i nadamo se da više nikada neće svjedočiti takvoj tragediji u zemljama koje su nam blizu.
   Ovo može biti prilika za razgovor o sustavu vrijednosti. Nemojte kritizirati, slušajte, propitkujte i dajte pokoji argument. Adolescenta je važno čuti, upoznati i pokušati razumjeti. Današnji tinejdžeri vjeruju u suradnju i socijalnu pravdu. Možete ih pitati što bi željeli učiniti i što možete učiniti zajedno. Zadatak odraslih je učiti ih široko gledati na svijet i događaje, pomoći im razviti otpornosti i vidjeti perspektivu. Važna poruka je da na probleme treba gledati kao na izazove koje je moguće rješavati sam ili zajedno s drugima. Tragedija se ne može poništiti, ali u svojoj okolini i svom životu mogu konstruktivno, uporno i strpljivo rješavati vlastite probleme i biti podrška drugima.

U razgovoru pokušajte biti staloženi jer uznemirena odrasla osoba predstavlja dodatni izvor stresa za dijete, zbunjuje ga i narušava njegovu sigurnost.

Djeci smo uvijek model, pokažite kako se nosite s teškom situacijom. Normalno je pokazati suosjećanje i tugu za žrtve i njihove najmilije. Naglašavajte kako postoje ljudi koji pogođenima pomažu i da uvijek postoje ljudi za ljude!

Pratite djetetove reakcije, po potrebi se savjetujte s razrednicom, a dostupne su vam i školske stručne suradnice.  

Budite strpljivi.

Ne zaboravite, neka su djeca ranjivija, osobito ona koja su imala i druga teška iskustva u životu. Novi događaji mogu biti podsjetnik na ranija teška iskustva ili dodatno doprinijeti uznemirenosti koju dijete već ima.

Detaljnije smjernice za razgovor možete naći na poveznici Poliklinike za zaštitu djece i i mladih Grada Zagreba. 

O tome kako razgovarati s djecom možete pročitati i na Facebook stranici Zagrebačkog psihološkog društva.

Pripremila Ivana Lončarević, psihologinja