Osnovna škola Augusta Harambašića Zagreb

RIJEČ RAVNATELJA

«Mirovat nije sudba ljudskog duha, već radit, stvarat, krčit sreći put!»

August Harambašić

Riječi pjesnika dobro označavaju zbilju koja se skoro stotinu godina događa u žutoj zgradi s kućnim brojem 18 u ulici koja ima isto ime kao i škola. U njezinih desetak učionica, u zbornici i knjižnici, u dvorani i na dvorištu svakoga dana njezini djelatnici i polaznici svjedoče da u traganju za sretnijim, ljepšim i boljim životom čovjek nikada neće do kraja iscrpiti svoje mogućnosti. Iako se ponekad učini da smo dohvatili ono za čime smo čeznuli, već u sutrašnje jutro kada se otvore vrata škole i kada u nju uđe jutarnja smjena iznova počinje strujati živo vrelo novih misli, ideja, osjećaja, doživljaja i ostvarenja. U toj mnogostrukoj dinamici odnosa, živosti života koji se isprepleće kroz djelatnost koju zovemo odgojno-obrazovnom, oduvijek i zauvijek je prisutan cilj kojemu se stremi a to je čovjek. Da bi se taj cilj dostizalo, poučavali su i poučavat će učitelji po raznim metodama, već kako koja reforma to bude zahtijevala, a učenici će uvijek i radosno i nevoljko to usvajati. I nije čudno da je tako jer oni su ti koji počinju radit', stvarat', krčit' sreći put u novim okolnostima i u novom vremenu.

I još nešto. Povijesne su okolnosti učinile da se u proteklih stotinjak godina nije mirovalo ni u samom imenu škole kao ni u namjeni njezine dvorane. Škola je prošla put od Niže pučke škole na Borongajskoj cesti, preko Državne mješovite pučke škole Harambašićeva ulica u kojoj su razredi bili podijeljeni na muška i ženska odjeljenja i Narodne osnovne škole Harambašićeva ulica, do Osnovne škole Augusta Harambašića, imena koje je dobila 1991. godine. Dvorana je pak, započeta 1939. godine za potrebe škole, prije nego li je bila dovršena primala pod svoj krov razne vojske i društva koja su njome upravljala da bi tek 2007. godine zalaganjem zagrebačkoga gradonačelnika gospodina Milana Bandića bila vraćena školi s imenom Dvorana, Škrlčeva bb.

U vremenu koje je pred nama, željeli bismo radit i stvarat u školi i dvorani koja će svoju stogodišnjicu proslaviti u obnovljenom ruhu. Željeli bismo da njezin starinski duh zasja novim svjetlom pričajući o mnoštvu djevojčica i dječaka koji su na ovome mjestu stjecali vještine čitanja, pisanja, brojanja, pjevanja, crtanja, plesanja, igranja, druženja, prijateljevanja… kao i mnoge druge sposobnosti koje su im zauvijek ostale temeljne u cjelokupnom životnom obrazovanju. Željeli bismo biti još prepoznatljiviji po marljivim učenicima i dobrim i uspješnim ljudima koji su pohađali našu školu. Željeli bismo, i učenici i učitelji, raditi u lijepo uređenom prostoru koji može primiti sve naše učenike u jednoj smjeni i na taj način omogućiti dovoljno vremena za popodnevno bavljenje izvannastavnim aktivnostima i boravljenje u obiteljskom domu.

Nadamo se da će nam se želje ostvariti i da ćemo i mi svojim ljudskim duhom radit', stvarat', krčit' sreći put.

 Tomislav Filić, dipl. teol.